Božidar Jakac

Božidar Jakac rodio se 16. srpnja 1899. u Novom Mestu, gdje je pohađao osnovnu školu, a od 1909. gimnaziju. Obitelj mu potječe iz sela Jakci u Istri. Crtanje ga je veselilo od dječje dobi. U osnovnoj je školi osnove crtanja učio kod profesora Savina. U gimnaziji je upoznao pjesnika Mirana Jarca koji mu je postao najbolji prijatelj.

Od godine 1913. nastavio je školovanje u realnoj gimnaziji u Idriji, gdje je crtanje poučavao poznati slikar Ivan Vavpotič koji ubrzo napušta Idriju. Sve vrijeme Jakca je podržavala majka koja je sa simpatijom primala sinovu sklonost slikanju.

Po završetku realke otišao je na front na Piavi (1917./18.), jer nije imao sredstava za nastavak studija. Nakon rata Vavpotič je izabrao Jakčeve slike, pokazao ih Rihardu Jakopiču koji ih je primio na izložbz. Tako je Rihard Jakopič postao prvi stvarni Jakčev mentor.

Između 1919. i 1923. u Pragu je studirao slikarstvo kod J. Obrovskog i F. Thieleja, grafiku kod A. Bromseja. Između rata studijski je putovao po Europi, Sjevernoj Africi i SAD. U Berlinu i Dresdenu je namjeravao nastaviti studij grafike, ali je odustao od tog plana.

Godine 1924. nastanio se je u Ljubljani i zaposlio najprije kao ilustrator-drvorezac kod »Jutra«, a zatim kao profesor crtanja na ljubljanskoj II. državnoj gimnaziji. Nakon tri godine  je napustio službu i postao slobodni umetnik. Oženio se je z Ljubljančankom Tatjanom Gudrunovom, koja je odigrala vrlo važnu ulogu u njegovoj slikarskoj karijeri.

Od godine 1943. je Drugi svjetski rat preživljavao u partizanima. Sa slovenskom je delegacijom studenog 1943. putovao na 2. zasejdanje AVNOJa u Jajce. Te doživljaje sačuvao je u mnogobrojnim grafikama.

Po okončanju rata je opet mnogo putovao po svijetu.

Svoje bogato znanje kao pedagog je više desetljeća prenosio na brojne generacije umjetnika. Bio je pobornik ustanovljavanja ljubljanske akademije lokovnih umjetnosti, na kojoj je između godina 1945. i 1961. podučavao grafiku. Bio je tri puta rektor akademije. Bio je i jedan od osnivača Ljubljanskoga bienala grafike.

Od 1949. bio je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a postao je i član više stranih umjetničkih akademija te nositelj brojnih nagrada i počasnih članstava.

Iza sebe je ostavio je ogroman opus od više tisuća djela. Stručna kritika tvrdi da je svoj umjetnički vrhunac dosegnuo vrlo mlad, između 1920. i 1925. Kasnije je izrasao u virtuoza, posebno u crtežu i grafici.

Jakca u njegovim dvadesetima uvrštavama u slovenske ekspresioniste, koji su pokušali nadograditi tada uvriježeno impresionističko slikarstvo. U njegovim je djelima prisutan upliv Edvarda Muncha (Valcer, U kavani, Kavanski orkestar). Kasnije se je njegov mladalački žar umirio u lirskom realizmu, koji prevladava na putu po Tunisu i kasnije Americi (u tridesetima). Ciklus partizanske grafike zastupljen je prvenstveno s realističnim portretima. U poratnom razdoblju Jakac je slikanjem Dolenjske u stilu lirskog realizma. Nekoliko najkvalitetnijih djela, s naznakama simbolizma, Jakac je izradio u kasnijem razdoblju u tehnici drvoreza u boji. Poradi njegove intuitivne sposobnosti prikazivanja ljudi i okoliša ima njegova umjetnost i vrijednu dokumentarnu vrijednost.

Jakčeva djela sačuvana su u brojnih privatnih i javnih zbirki po Europi i Americi. Godine 1974. u Kostanjevici na Krki ustanovljena je galerija, koja nosi njegovo ime. Galeriji Božidarja Jakca umjetnik je darovao veliki opus grafika, pastela i ulja. Stalnu zbirku njegovih djela čuvaju i u Muzeju NOB u Ljubljani.

Umro je 1989. godine u Novom Mestu.

Teodor Krivak

Rudolf Mosinger

Rudolf Mosinger je rođen 1865. godine u Varaždinu. Fotografsko obrazovanje stekao je kod dr. Josefa Szekelyja, jednoga od ondašnjih najuglednijih bečkih fotografa (1885 do 1887.). Po završetku školovanja, 1889. godine, vraća se u Varaždin gdje otvara fotografski atelje, u Kolodvorskoj ulici (Bahnhofstrasse), a ubrzo potom i podružnicu u Rogaškoj Slatini. Brzo je postao popularan pa ga ondašnji tisak predstavlja kao jednoga od najboljih fotografa u svojoj zemlji. Njegovoj popularnosti značajno je pridonijelo fotografiranje nadvojvode Josipa i njegove pratnje prilikom vojne vježbe koja je održana 1892. godine u Pečuhu. Mosinger je od samog nadvojvode dobio pohvale za svoj rad.

Godine 1894. Rudolf Mosinger se seli u Zagreb, I otvara atelje u Ilici br. 8. Kao suvlasnik pridružuje mu se fotograf Lavoslav Breyer, koji je do tada imao samostalni fotografski atelje u ulici Marije Valerije br.8., i u Ilici br.10. Tvrtku pod imenom Mosinger i Breyer zajednički vode do 1898.godine. Rudolf Mosinger osniva 16.12.1898.godine Prvi hrvatski fotografski artistički zavod.
Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti u grupi Umjetnost i vještne (sekcija Fotografija) 1896. izložene su mu fotografije koje je radio s još četvoricom fotografa po nalogu Zemaljske Vlade

. Tom je prilikom nagrađen s dvije medalje. Fotografije prikazuju pejzaže, stare gradine i dvorce počevši od Velikog Tabora, Varaždina, Krapine…
Rudolf Mosinger, po prirodi sklon novinama, svoju pažnju je usmjerio i na kinematografiju pa je njegovo ime vezano i za pojavu Hrvatske kinematografije. Samo deset mjeseci poslije projekcije filmova braće Lumiere, u Zagrebu je, 1896. godine, u dvorani Kola, organizirana prva javna projekcija živih fotografija zašto su zaslužni Mosinger i Breyer što ih svrstava među pionire Hrvatske filmske industrije. Nakon Zagreba filmovi su i istoj organizaciji prikazivani u Karlovcu i Varaždinu. Vlasnik aparature i filmova koji su prikazivani bio je Samuel Hoffmann. Na ime supruge Amalije 1917. godine osniva tvrku pod nazivom Monopol film R. Mosinger - Mosinger film koje se bavilo se uvozom i distribucijom najnovijih filmskih ostvarenja. Sljedeće godine u tom preduzeću osnovan je studio za izradu filmskih natpisa.
Nakon razlaza sa Lavoslavom Breyerom, Mosinger formalno napušta fotografski obrt i odmah osniva Svjetlotiskarski zavod 1900.godine. Četiri godine kasnije u Zavodu osniva i odjeljenje za litografiju. Fotografski atelje u Ilici br.8 vodi njegova supruga Amalija sve do 1926.godine.

U financijske teškoće i gašenje Svjetlotiskarskog zavodu dovodi ga opsesivna sklonost ka novitetima, zbog koje je, po uzoru na strane galerije i muzeje, izradio katalog s reprodukcijama cjelokupnog fundusa Strossmayerove galerije, koji je sam opremio, dizajnirao, napisao uvodni tekst te reproducirao svoje fotografije u tada najsavršenijoj tehnici – faksimil gravuri. Iako je sve ispalo savršeno, katalog se loše prodavao. Navedeni katalog napravio je na nagovor svoga prijatelja i neospornog umjetničkog autoriteta Izidora Kršnjavog.
Mosinger je dizajirao i izrađivao plakate za Zagrebački zbor. Kao fotograf pratio je standarde vremena u korištenju fotografskih tehnika, a ostao je dosljedan i svojoj izlagačkoj djelatnosti. Radi mahom albumske, platinotipijske ili kromofotografije. Koristio je tehnike plemenite štampe i poznato je da je na izložbi koja je održana 1911. godine u Salonu Ullrich izlagao fotografiju dobijene tim postupcima. Pored toga na izložbi su bile zastupljene i svjetlotiskarske reprodukcije umjetnina. U izlagačkoj djelatnosti zabilježen je i kao učesnik Međunarodne fotografijske izložbe Hrvatskog društva umjetnosti koja je održana 1913. godine u prostorijama Muzeja za umjetnost i obrt, gdje je izlagalo 59 učesnika iz tadašnje Austro-ugarske, Njemačke, Italije, Engleske i Rusije.Rudolf Mosinger umro je 1918. godine u Beču.

Uz sve gore navedeno, zbog svog stvaralačkog potencijala, bogate imaginacije, spretnosti oka i plemenitosti duha koje je posjedovao i demonstrirao u svom radu, uz izuzetne reference koje je njegov Zagrebački atelje posjedovao bili su sami za sebe najbolja preporuka za angažiranje Mosingera u Crnoj Gori, povodom proslave jubileja 50-te godišnjice vladavine Kralja Nikole i proglašenja Crne Gore Kraljevinom gdje dolazi 1910. godine i gdje ga Odbora za proslavu jubileja, pored drugih umjetnika, angažira na realizaciji proslave gdje mu je glavni zadatak bio portretiranje članova dinastije Petrović-Njegoš. (Na linku: Više o radu Rudolfa Mosingera u Crnoj Gori) No,  Rudolf Mosinger angažiran je i na izradi jedne posebne serije poštanskih maraka koje su bile predviđene povodom jubileja. Na prijedlog mitropolita Mitrofana Bana, Mosinger je dobio odobrenje za štampanje serije crnogorskih maraka s motivima koje je odobrila posebna komisija koja je bila zadužena za odabir nacrta maraka. Izabrani su motivi: Mačevanje Paje Jovanovića, Ranjeni Crnogorac Jaroslava Čermaka, Kralj Nikola na konju, Kralj Nikola, poprsje i Luka Bar sa talijanskom flotom. Predviđeno je da se marke izrade u svjetlotisku u dvije boje, okvir u jednoj a marka u drugoj boji, ali do realizacije iz nepoznatog razloga nije došlo. Ipak postoje otisci ovih maraka koji su urađeni u finom svjetlotisku, što je za ono vrijeme bila rijetkost, u jednoj ili dvije boje, rezani i zupčani, koji su izuzetno rijetki.

Najtoplije zahvaljujem autorima teksta, gospodinu Periši Lainoviću i njegovom suradniku Srdji Pejoviću koji su gornji isječak ljubazno ustupili ovoj internetskoj strani. Kompletan tekst dostupan je na internetskoj stranici lainovic.biz